Dugo toplo ljeto

Postaviti pitanje ljeta u popularnoj glazbi čini se gotovo suvišnim. Naime, čak i površan uvid u arhivu svjetskog popa (i svih srodnih žanrova) navodi na zaključak da je dobar dio ključnih ostvarenja objavljenih na tom polju motiviran najležernijim godišnjim dobom. Ništa čudno, percipiramo li ljeto kao svojevrsni eskapistički raj, obilježen usporenim, lijenim, sunčanim ambijentom u kojem se sve čini mogućim. Popis pjesama motiviranih permanentnom hedonističkom potragom za razbibrigom, romansom i zabavom, zapravo se proteže u beskraj.

Prastari koncept bezbrižnog ljeta nije mogla sasvim uništiti ni globalna pandemija, no najvitalniji sunčani hitovi stvarali su se – to nitko ne spori – u najopuštenija, zlatna vremena popularne glazbe, od 1950-ih do danas. Pa i ranije, označimo li kao početnu točku Gershwinov Summertime, iz 1935. Dakako, Summertime je reinterpretiran bezbroj puta, većinom u jazzu, sve dok ga Janis Joplin s grupom Big Brother & The Holding Company nije ukrala i potkraj šezdesetih isporučila rock-publici na albumu Cheap Thrills. Od tada nadalje ljeto se poput neraskidive svjetlucave niti provlači popularnom glazbom: „ljeto u gradu“ plastično je opjevao sastav Lovin’ Spoonful, no tu su i mnogi drugi.

Album Beach Boysa iz 1963.

Primjerice, da im se 1970. nije posrećilo s dosjetkom In The Summertime, članovi britanske skupine Mungo Jerry nikada ne bi ušli u antologiju svjetskog rocka. Nadalje, iako su stihovi Eaglesa rijetko sadržavali izravne „sunčane“ referencije, oni su redefinirali koncept opijatima omamljene Kalifornije kao obećanoga ljetnog raja, što je u osvit punka 1976. kulminiralo albumskim bestselerom Hotel California. Prisjetimo se i činjenice da je najveći solo uspjeh njihova Dona Henleyja naslovljen Boys of Summer.

Dakle, u jeku najvećeg uspjeha Eaglesa soft-rokere zaskočili su pankeri pokušavajući ih doslovno i figurativno potjerati sa scene. No ispostavilo se da su i heroji novog vala teško odolijevali motivima plaže; mnogi su, poput autora ove kolumne, Ramonese premijerno upoznali koncem 70-ih s pjesmom Rockaway Beach, s albuma That Summer!. Nadahnuta plažom u njujorškom Queensu, Rockaway Beach zvuči poput punk-reakcije na Beach Boyse – grupu koju je Brian Wilson šezdesetih koncipirao na ideji o vječnom ljetu. Wilsonov pomaknuti skladateljski genij potpuni je unikat, iako u njegovim tinejdžerskim pop-simfonijama kristalno jasno odjekuju utjecaji velikih uzora – Paula McCartneyja i Phila Spectora.

Dodaju li se tome rafinirane vokalne harmonije nadahnute sastavima kalibra Crystals ili Penguins, dobivamo čarobnu formulu „kalifornijskog zvuka sredine šezdesetih“. Čitavu tu modu s plaže Brian je pažljivo isplanirao, sam i bez ičije asistencije, zapisat će mnogo kasnije britanski novinar Nick Kent u knjizi Tamna strana rocka. Godine 1962. Wilson je pretvorio Sweet Little Sixteen Chucka Berryja u Surfin’ U.S.A. i tako, prema riječima kritičara Nicka Cohna, stvorio „veliku surfersku himnu, himnu beskrajnog slavlja“. Godinu poslije nadmašio je čak i vlastita maštanja u Beach Boysima napisavši – s Janom Berryjem iz dua Jan & Dean – pjesmu Surf City. U njoj je, kaže Kent, kreirao sveamerički srdačnu, suncem okupanu Valhalu gdje je omjer spolova takav da „dvije djevojke dolaze na jednog momka“. I tko je mario za to što se radilo o čistim fantazijama, o kulama u zraku?

Naravno, neke podžanrove bez ostatka povezujemo s ljetom, poput surfa koji je i hrvatska publika dobro upoznala zahvaljujući sisačkoj postavi The Bambi Molesters. O kvaliteti njihova opusa dovoljno govori podatak da su se njihove skladbe redovito vrtjele i na američkim specijalističkim postajama.

Ako surf evocira beskonačne „dane velikih valova“, onda svaka reggae-pjesma, s tipično (polu)usporenim one drop ritmom zvuči kao da je okupana suncem i morem – jeste li znali da je veliki hit grupe Blondie Tide Is High posuđen iz repertoara reggae-grupe The Paragons? Ostanemo li na području reggaea, Bob Marley i njegovi Wailersi neizbježna su postaja u makar površnu pregledu sunčane strane suvremene glazbe. Objavljen 1978, Kaya možda nije najbolji Marleyjev album, ali je najležerniji u njegovu opusu, ako ni zbog čega, onda zbog činjenice da sadrži skladbu Sun Is Shining. Nije čudno da je potkraj devedesetih zaživjela i u plesnom house-remiksu i odaslana na uvid novim generacijama.

Poslužimo li se naslovom starog albuma grupe Film, mogli bismo zaključiti da „sunce sja“ uzduž i poprijeko čitave povijesti popularne kulture – uključujući i one s domaćim potpisom. Mogli bismo ovdje, posve nasumce, početi od Jinxa, koji su ljetne motive ugradili u mnoge ključne radove. Nije slučajno da su treći album naslovili Pompei – Ljetna ploča katastrofe. Mogli bismo još jednom spomenuti Bambi Molesterse, koji su ispisali lokalnu rock and roll priču globalnog značenja, reflektirajući bogatstvo različitih utjecaja: surf-potiske, garažnu praskavost, morikoneovsku ugođajnost, estetiku indie-rocka i elemente americane.

Sličan, ali još sunčaniji i sveobuhvatniji ljetni podžanrovski koktel priredili su svojevremeno protagonisti takozvanog „otočkog rocka“. Sadržaj tog nekonvencionalnog, ali razmjerno pitka amalgama najbolje je provjeriti na kompilacijskom izdanju prozaičnog naziva: 15 slanih – The Best of Otočki val (Aquarius Records, 2007). Riječ je o ključnim snimkama koje su Šo!Mazgoon, Gego & Picigin Band i Kopito objavili u razdoblju od 1999. do 2007. Kad se pojavio, otočki se val osebujnom kombinacijom reggaea, rocka, folka, afrobeata, karipskih ritmova i okusa Mediterana doimao kao dobrodošla sunčana injekcija u obamrlo tijelo domaćeg popa.

Iako se koristila otočkim dijalektom, grupa Šo!Mazgoon – koncipirana od članova Azre i Filma, pod duhovnim i autorskim vodstvom splitskog (ili bračkog) Zagrepčanina Žana Jakopača – zahvatila je široku publiku, brišući kulturne i glazbene barijere između kontinentalne i mediteranske Hrvatske. „Volim dijalekte, to je ono što krasi našu kulturu, nešto zaista vrijedno“, objasnio je svojevremeno Jakopač. „Dijalekt jest sastavni dio otočkog vala, a što se tiče glazbe... Pa uvijek je s otoka dolazila dobra glazba; s Jamajke, Kube, Irske, Britanije… Zašto onda ne bi i s Brača?“

Ili iz bilo kojeg područja, mogli bismo dodati: ako ga i nema, sunce se uvijek može izmisliti u pjesmi. Sad, kad smo zakoračili u još jedno dugo toplo ljeto, o tome bismo svakako trebali povesti računa.

Deset ljetnih klasika

 1. Astrud Gilberto / Stan Getz – Girl From Ipanema (1964)

 2. The Beach Boys – Surfin’ U.S.A. (1963)

 3. Seals & Crofts – Summer Breeze (1972)

 4. Haustor – Moja prva ljubav (1981)

 5. Šo!Mazgoon – Bokun litnje kiše (2003)

 6. The Kinks – Sunny Afternoon (1966)

 7. Bob Marley & The Wailers – Sun Is Shining (1978)

 8. Eddie Cochran – Summertime Blues (1958)

 9. More – More (1973)

10. Martha & The Vandellas – Heat Wave (1963)